Priča o Jeleni Dimitrijević je priča o autorki i putnici koja je odabrala život drugačiji od onog koji je bio namenjen ženi rođenoj i vaspitavanoj u patrijarhalnom srpskom društvu s kraja 19. i početka 20. veka. Odvažna, obrazovana i samosvesna, ova izvanredna žena bila je i pesnikinja i autorka nekoliko romana i putopisa, i do danas ostala je inspiracija mnogima.
Rođena u Kruševcu, poreklom iz dobrostojeće porodice, Jelena Dimitrijević (1862-1945) imala je privilegiju i mogućnost da se obrazuje. U ranoj mladosti, usled povrede oka, doktori su joj zabranili da čita i piše pa je bila prinuđena da napusti redovno školovanje. Međutim, zanemarivši preporuke lekara, Jelena je nastavila školovanje, kod kuće, uz privatne učitelje, i nikada nije prestala da radi na sebi i na svom obrazovanju.
Prve knjige
Nakon venčanja, 1881. godine, Jelena se sa suprugom seli u tek oslobođeni Niš koji je još uvek preplavljen orijentalnim ukusima i specifičnim načinom života. Bila je pod utiskom samog grada i njegovih stanovnika, naročito žena islamske veroispovesti. Bila je jedna od privilegovanih žena pravoslavne veroispovesti koja je imala priliku da posmatra život iza zidova harema i otkrije strogo čuvane tajne. 1897. godine objavila je Pisma iz Niša o haremima, prvu proznu publikaciju na srpskom jeziku koju je napisala i potpisala žena. U Nišu je objavila i svoju prvu zbirku pesama koju je potpisala samo imenom. Nišlije su vrlo brzo počele da se zanimaju za identitet pesnikinje i tvrdili su čak da je u pitanju odbegla devojka iz Turske. U želji da otkrije što više o životu žena islamske veroispovesti, Jelena je putovala na istok i svoja putovanja i iskustva zabeležila u putopisu Pisma iz Soluna i romanu pod nazivom Nove koji je nastao na osnovu tih putovanja. Bila je najmlađa članica niškog ogranka Udruženja žena Srbije, aktivistkinja i borkinja za prava žena i bavila se humanitarnim radom.
Početkom 20. veka, porodica Dimitrijević preselila se u Beograd gde se Jelena bavila pisanjem i ubrzo postala članica Udruženja književnika Srbije. Nažalost, 1915. godine suprug je poginuo na frontu i Jelena je postala udovica.
Jelena Dimitrijević bila je veoma obrazovana, talentovana, samosvesna i izuzetno hrabra žena što ju je činilo jedinstvenom u patrijarhalnom društvu Srbije u 19. veku. Govorila je nemački, francuski, grčki, ruski, engleski, i usled zanimanja za orijentalne kulture, i turski jezik.
Putovala je kad god joj se ukazala prilika - pre Prvog svetskog rata posetila je Nemačku, Švajcarsku, Italiju, Grčku. U periodu od 1919. do 1927. posetila je i Francusku, Španiju, Englesku i Ameriku. Njena neprekidna fascinacija istočnim i orijentalnim inspirisala ju je da istraži ne samo Egipat, Palestinu, Siriju i Liban, već i Indiju, Japan i Kinu. Mnoga putovanja je ona sama finansirala.
Kao borkinja za prava žena, Jelena je bila ponosna što je upoznala Hodu Šaravi (Hoda Sha’arawi) koja je osnovala Egipatsku feminističku uniju. Kao pesnikinja, imala je uzbudljivu priliku da upozna čuvenog indijskog pesnika Rabindranta Tagorea.
Dugo je ime Jelene Dimitrijević bilo zaboravljeno u srpskoj istoriji i u istoriji srpske književnosti. Interesovanje za njen život, stvaralaštvo i aktivnosti započeto je 1980-ih godina. Njena dela su počela ponovo da se štampaju i proučavaju i pobudila su veliko interesovanje među studentima, istraživačima, feministkinjama i autorkama. U 21. veku, priča Jelene Dimitrijević i o Jeleni Dimitrijević ne prestaje da inspiriše.